Jun mesec, kao početak leta, asocira na lepo vreme, more, godišnje odmore, opuštanje i relaksaciju, ili bi bar trebalo da prizove uspomene te vrste. Sem možda u Rusiji jer u poslednjih dve stotine godina dva puta je rat počinjao u junu.

Nemačka je 22.juna 1941.godine u do danas najvećoj invaziji svih vremena, napala Sovjetski Savez, sa preko 4 miliona vojnika, na frontu koji se protezao od Baltičkog do Crnog mora-samo pogledajte na mapu, i to bilo koje razmere, i shvatićete.

A istog datuma, skoro vek i po ranije, jedan drugi osvajač, Napoleon Bonaparta, 1812. krenuo tim istim putem, stremeći ka istom cilju – Moskvi. Napoleonova vojska je, istina bila deset puta manja od Hitlerove, ali za 19.vek bila je to najveća vojska u Evropi. Verovalo se da je dovoljno velika da porazi Rusiju.

Sličnosti su jasne. Najmodernija, najuvežbanija, nepobediva (bar bez ozbiljnog poraza) vojska svog vremena napada ogromnu, i po površini i po broju stanovnika, zemlju koju ni izbliza dobro ne poznaje, ali sa apsolutnim ubeđenjem u sopstvenu (sve)moć i suštinsku inferiornost protivnika, očekuje brzu pobedu. Jednostavno, statistika je ubedila vojskovođe da takva sila može svakoga da pobedi tako da ni Napolen a ni Hitler nisu razmišljali o dugom ratu.

A i zašto bi razmišljali? Iskustvo je potvrđivalo kvalitet sile jer pred Hitlerom su pale Poljska, Norveška, Belgija, Holandija, Danska kao i prva sila Evrope, Francuska, dok je Engleska izolovana i izbačena sa kontineta. Slično se može reći i za Napoleona, čija je vojska porazila Austriju, Prusku, Englesku i Rusiju u prethodnim sukobima. Iskustvo je bilo jasno, postoji određen nivo bola, patnje i razaranja, koji su napadači bili svakako dovoljno iskusni da nanesu, posle koga ljudi prosto prestaju da se bore i prihvate neizbežnost poraza. Naučno dokazano i isprobano.

Ne ulazeći detaljno u opisivanje ratnih operacija, o čemu je već pisano u brojnim knjigama (nekih bolje napisanih od drugih) i o kojima je snimljeno bezbroj filmova (nekih definitivno boljih od drugih), može se jasno videti da se radilo o napredovanju koje je ostavljalo trag paleži i smrti teško shvatljiv ljudskom umu.

Možda bi bilo bolje umesto reči teško, upotrebiti reč nemoguće, jer brojke su grozomorne. Procene broja žrtava deluju potpuno neverovatno, jer u pitanju su milioni ljudskih života, a ipak su skoro sigurno tačne i teško shvatljive danas. Jednako je teško razumeti kako je siromašni i napaćeni narod Rusije u oba slučaja smogao snage da se odupre osvajačima i obezvredi ubilačku nauku.

Napoleon je stigao do Moskve i onda shvatio da je Borodinska bitka bila labudova pesma Francuskog carstva. Hitlerovi tenkovi su stigli do pregrađa Lenjingrada i Moskve ali nisu uspeli da osvoje ove gradove. Obe armije su zaustavljene. Zatim su naterane na povlačenje i na kraju su poražene.

Pitanje koje i dan danas intrigira istoričare i vojnike je “Kako?” Kako to da su ove vojske poražene, koji je faktor bio presudan u porazu. Da, jasno je da su planovi bili pogrešni, da su napadači precenili sopstvene snage i da nisu uzeli u obzir prostranstvo i klimu Rusije, ali iznad svega tajna pobede verovatno leži u često zloupotrebljivanoj reči – patriotizam. Jer je u Rusiji tih godina, koje je delilo više od jednog veka, ta reč pokazala svoje istinsko značenje. Nisu se Rusi borili 1812.godine za Cara, kao što se ni 1941.godine nisu borili za Staljina, oni su se borili za domovinu.

I na kraju, vredi spomenuti 22.jun još jednom, to je dan kada je 1898.godine rođen pisac Erih Marija Remark, autor antiratnog romana “Na zapadu ništa novo”. Roman je autoru doneo slavu, ali i patnju pošto je po dolasku Hitlera na vlast morao da beži iz Nemačke (a da je živeo u SSSRu od Staljina bi verovatno dobio nepovratnu kartu za Sibir).

“Na zapadu ništa novo” je do danas ostao nezaboravna optužnica svih onih koje ratove pokreću. Takođe i svih budala koji ih sa ushićenjem slave, a imali su vremena da ga pročitaju pre sledećeg rata.

Kao što ga imamo i mi.

Nikola Jevtić